L’uomo universale gradišćanskih Hrvata

Za Nikolu Benčića može se s pravom reći: Imao se rad čega i roditi. On je živi primjer kako ni državne granice ne mogu velikim ljudima biti prepreka za plodonosan rad. Rođen je 12. listopada 1938. u Velikoj Nardi u mađarskom dijelu Gradišća. Hrvatsku školu pohađao je u Budimpešti, a četvrti razred i maturu završio je u Gränu u Austriji. Slavistiku i povijest studirao je u Beču. Ondje je 1963. doktorirao s temom o gradišćanskom svećeniku, pjesniku i prosvjetitelju Mati Meršiću Miloradiću. Bio je potom profesor na Muzičko-pedagoškoj realnoj gimnaziji i Muzičko-pedagoškoj akademiji u Željeznom (Eisenstadtu). Od 1984. do 2007. bio je lektor na Institutu za slavistiku Sveučilišta u Beču. Od 1998. dopisni je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

Nikola Benčić dao je velik doprinos izgradnji gradišćanskohrvatskoga rječnika  / Snimio Petar Tyran

Uz znanstvenu i nastavnu djelatnost Benčić je i društveno aktivan u promicanju kulturnih i jezičnih vrednota gradišćanskih Hrvata pa je zato i jedan od utemeljitelja Znanstvenog instituta gradišćanskih Hrvata i njegove Jezične komisije te jedan od dugovječnih aktivnih suradnika Instituta. U tom je Institutu bio jedan od motora koji je uz vrsne jezikoslovce Joška Vlaića i Ivana Sučića te vrsne prosvjetne radnike i u vlasti Gradišća zastupljene Hrvate bio jedan od pokretača izradbe Rječnika gradišćanskohrvatskoga jezika, a poslije i Gramatike toga jezika. Jedan je od aktivnih članova Hrvatskog akademskog kluba u Beču i negdašnji predsjednik Štamparskoga društva, koje i danas izdaje popularne Hrvatske novine. Za tisak je priredio i sastavio niz knjiga, napisao svojevrsne enciklopedije o gradišćanskim novinama i časopisima te o hrvatskom kazalištu i književnosti. Kao plodan pisac i znanstvenik sačuvao je skromnost i ljudskost, kako je na simpoziju Benčiću u čast prigodom njegova 75. rođendana istaknuo njegov dugogodišnji kolega Ivan Sučić.

Benčić nije birao lake teme za obradbu nego se hvatao u koštac s najzahtjevnijim temama, za koje je trebalo ne samo znanja nego i akribične ustrajnosti da se započeto privede kraju. No uz dragocjene radove o gradišćanskim književnicima i gradišćanskoj književnosti te kulturnoj i jezičnoj povijesti Benčić je i pjesnik, književni povjesničar i vrstan filolog, što sve pokazuje širinu njegovih zanimanja. O tome svjedoči bogata bibliografija njegovih radova, započeta već 1958. radom o Mati Meršiću Miloradiću prigodom tridesetogodišnjice Miloradićeve smrti, preko niza radova u kojima piše o gradišćanskohrvatskom jeziku i književnicima, objavljivanih od 1959. u Glasu. Benčić još neumorno prati zbivanja u Gradišću. Tako primjerice 2008. piše o nizu tema gradišćanskoga kazališnog života. Iz bogate Benčićeve bibliografije izdvajam samo neka, po mojem sudu izvrsna djela, kojih je bio ili autor ili suautor, poput Književnosti gradišćanskih Hrvata od XVI. stoljeća do 1921. (izd. Prinosi za povijest književnosti u Hrvata, knj. 1., Zagreb, 1998., knj. 2, Zagreb, 2000), zatim Nimško-gradišćanskohrvatsko-hrvatski rječnik (nastao u suautorstvu, Eisenstadt-Zagreb, 1982), te Gradišćanskohrvatsko-hrvatsko-nimški rječnik (u suautorstvu, Zagreb-Eisenstadt, 1991). Od Benčićevih djela istaknula bih i Gramatiku gradišćanskohrvatskoga jezika (nastala u suautorstvu, Matrštof/Željezno 2003.), Hižna imena u gradišćanskohrvatski seli Gradišća, Slovačke i Ugarske (I. 2014., II. 2015., III.–IV. 2017) te Miloradić (Eisenstadt, 2017).

Golem opus

Benčić je izniman kulturni radnik, i to ne samo u gradišćanskim okvirima. Uredio je ili priredio niz djela gradišćanskih pisaca, primjerice Augustina Blazovića, Mate Meršića Miloradića, Jurice Čenara, Ane Šoretić, Petra Tažkog, Ignaca Horvata... Pisao je i o odnosu gradišćanskih Hrvata prema staroj domovini, o vjerskom životu u Gradišću, povijesti školstva i kulture, utjecaju tiska na razvitak gradišćanskohrvatske samosvojnosti, o začetniku novijega gradišćanskohrvatskoga književnog jezika Gašparu Glaviniću, povodom stote obljetnice rođenja o Josipu Hammu, pa o nastanku Gradišćanskohrvatskoga rječnika, o zapadnougarskim i gradišćanskim Hrvatima u mađarskoj kulturi, a u Hrvatskim je novinama u 36 nastavaka pisao o 450 godina povijesti, književnosti i kulturi gradišćanskih Hrvata, da i ne spominjemo brojne recenzije i prikaze. Benčićev je opus zaista golem.

Uz opsežan znanstvenoistraživački rad na gradišćanskohrvatskoj književnosti i kulturi na srcu mu je bio posebno gradišćanskohrvatski jezik, njegov opis i normiranje za potrebe školstva i kulture. Naime, pokušaji uvođenja hrvatskoga standardnoga jezika u Gradišću kao sredstava za očuvanje njihova hrvatskog identiteta nisu bili dobro prihvaćeni pa je valjalo tražiti druga rješenja kako bi se ublažio premoćan utjecaj njemačkoga jezika i sačuvala samobitnost. Postalo je razvidno da će se morati ići drukčijim, „težim putem“, kako jednom reče Radoslav Katičić, a to je značilo prionuti na izgradnju gradišćanskohrvatskoga tipa jezika kakvim se govori u najvećem dijelu Gradišća da bi se i jezikom čuvala narodnosna svijest.

O Benčićevu radu pri izgradnji gradišćanskohrvatskoga rječnika svjedočim iz osobnoga iskustva. Nikolu Benčića imala sam prilike upoznati i s njime surađivati sedamdesetih godina na početku akademskih, ali i žestokih rasprava na sastancima Mješovite austrijsko-hrvatske komisije o koncepciji rječnika te o izboru tipa jezika na kojemu bi se imao izrađivati rječnik. Hoće li taj rječnik biti dijalektološki i bilježiti stanje na najvećem dijelu terena ili će biti normativan i nužno naddijalektni? Valjalo je argumentirano pokazati prednosti i nedostatke pojedinoga izbora. S hrvatske strane na sastancima o Rječniku sudjelovali su dijalektolozi Božidar Finka, Antun Šojat te ja kao asistentica, svi iz Instituta za jezik JAZU, te predsjednik tadašnje Komisije za kulturne odnose s inozemstvom SR Hrvatske. S austrijske strane sudjelovali su iz Bečke akademije i bečkog Instituta za slavistiku njegov čelnik Josip Hamm te Gerhard Neweklowsky sa sveučilišta u Celovcu.

Čuvari materinskog jezika

Gradišćanske Hrvate zastupali su Nikola Benčić, Jozef Vlašić i Ivo Sučić te Štefan Zvonarić, inspektor visokih škola iz Gornje Pulje, a po potrebi i drugi članovi. Zasjedanja su u Zagrebu bila u Institutu za jezik, a u Željeznom u prostorima Zemaljske vlade Gradišća, za što je posebno bio zaslužan zemaljski savjetnik Johannn Seedoch. Zapisnike na sjednicama vodile su paralelno obje strane, da bi se onda navečer usporedbom zabilješki sastavljao zapisnik koji je onda sutradan na hrvatskom i njemačkom dan na prihvaćanje sudionicima rasprave, a potom se nastavljalo s planiranim dnevnim redom. S hrvatske strane zapisnik sam vodila ja, a s austrijske Nikola Benčić. On je usuglašene zapisnike prevodio na njemački. Zapamtila sam ga od tada ne samo kao vrsna stručnjaka za oba jezika nego i kao plemenita i iznimno suradljiva čovjeka spremna pomoći mlađima i neiskusnijima u tako osjetljivu poslu da oštrim replikama i koji put žestoko iznesenoj argumentaciji pomogne dati uljuđen i konstruktivan izraz, a da se ne iznevjeri bit stvari.

Naša plodonosna suradnja nastavljena je i nakon izbora osnovice za rječnik i dogovora o načelima obradbe pla­niranih triju rječnika: Njemačko-gradišćanskohrvatsko-­hrvat­skoga, Gradišćanskohrvatsko-­hrvat­sko­-­njemačkoga i Njemačko-­gradiš­ćan­sko­hrvatsko-hrvatskoga. Valjalo je izabrati djela iz kojih će se ispisivati potvrđeni primjeri i izvlačiti potvrde za oblike i značenja pojedinih riječi. Odlučeno je da to budu djela nastala u posljednjih 150 godina. Tko je ikad radio rječnik, zna da je to golem posao, pogotovo u ono doba kad se sve ispisivalo bez računala, a ispisano je više od 100.000 kartotečnih listića.

Formirane su potom dvije redakcije s obrađivačima i suradnicima za razna područja života, a bečko-gradišćansku redakciju vodio je kao glavni urednik rječnika Josip Hamm. Na čelu hrvatske strane bio je ravnatelj Instituta Božidar Finka. Evidenciju suradnika i obrade na hrvatskoj strani vodila sam ja. Prvo se krenulo s obradom građe za Njemačko-gradišćanskohrvatsko-hrvatski rječnik. U prvom stupcu bila je njemačka natuknica, u drugom gradišćanskohrvatski ekvivalent, a u trećem hrvatski standardnojezični ekvivalent u kojemu se zainteresiranima nudila i standardnojezična hrvatska riječ da mogu postupno učiti i hrvatski standardni jezik, a pritom ne gubiti materinski gradišćanskohrvatski jezik. Ta je verzija rječnika objavljena 1982. Nakon toga prišlo se izradbi drugoga rječnika u kojemu je na prvomu mjestu bila gradišćanskohrvatska riječ, slijedio je hrvatski standardnojezični, a onda i njemački ekvivalent. Činilo se da je to lakši dio posla. No građa je bila vrlo opsežna pa je obradba potrajala desetak godina. Ta je verzija rječnika objavljena 1991.

S planiranom trećom verzijom rječnika s hrvatskom sastavnicom na prvome mjestu zapelo je jer su se u Hrvatskoj u međuvremenu zbile velike društvene promjene, u ratnim okolnostima prioriteti su bili drugi, a izašli su neki rječnici hrvatskoga jezika, primjerice Anićev Rječnik hrvatskoga jezika (1991), pa se od izradbe te treće verzije rječnika odustalo. No suradnja s hrvatskom stranom nastavljena je i u promijenjenim okolnostima jer su gradišćanski Hrvati organizirani oko Znanstvenog instituta gradišćanskih Hrvata i njegove Jezične komisije s pravom smatrali da gradišćanskohrvatski jezik kao svaki standardni jezik treba i svoju normativnu gramatiku i pravopis. Kao uzor za gramatički opis gradišćanskohrvatskoga jezika poslužila je tada koncepcijski novija institutska Hrvatska gramatika. Uz starije autore opisa gradišćanskohrvatskoga jezika uključena su na obje strane nova imena, autori vični oblikovanju građe u gramatičkim priručnicima. Zamišljena kao normativna, u mnogočemu približena hrvatskom standardnom jeziku, gramatika je ugledala svjetlo dana 2003. godine.

Jubilarac Benčić

No kako nijedan rječnik ne može obuhvatiti sve riječi koje su u nekom jeziku u optjecaju, a pogotovo u vrijeme naglih civilizacijskih promjena, tako se vrlo brzo pokazala potreba da se u gradišćanskohrvatskom jeziku nastavi prikupljati građa i pronalaziti ekvivalente za brojne nazive iz područja informacijske tehnologije i dugih područja. Posao su preuzele mlade snage. Za prikupljenu građu, sada i računalno (mrežno) dostupnu, Jezična komisija Znanstvenoga instituta gradišćanskih Hrvata traži i na gradišćanskoj i na hrvatskoj strani ekvivalente za njemačke natuknice i objavljuje prihvatljiva rješenja. U tome sam poslu donedavna i sama sudjelovala.

Pod vodstvom Ive Sučića i uz suradnju i starijih i mlađih suradnika izrađen je i objavljen 2010. i Pravopis gradišćanskohrvatskoga književnog jezika. Gradišćanski su Hrvati time normirali svoj standardni jezik i dobili nužne priručnike: rječnik, gramatiku i pravopis.

Gradišćanski će se Hrvati teško moći dostatno odužiti svojim zaslužnim jezikoslovcima, ponajviše trolistu Benčić, Vlašić, Sučić, koji su svojim radom udarili temelje standardizaciji gradišćanskohrvatskoga jezika. Od triju mušketira živa su danas još dvojica, a znanstveno vrlo živahan i u osamdesetom ljetu jedan je od njih – jubilarac Nikola Benčić. Sretan mu rođendan!